Sa brzim širenjem legalizovanog kockanja, kao što su kockarnice,
lutrije, i on-line kockanje, „kockarsko ponašanje” je u porastu.
Zavisnost od kockanja je poremećaj koji je brzo dosegao ozbiljne
razmere, a sve učestalije pojavljivanje osoba sa problemom zavisnosti od
kockanja dovelo je do toga da je od 1980. godine ova bolest uvršćena u
Međunarodnu klasifikaciju bolesti (ICD – 10) pod imenom patološko
kockanje.
U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti ICD-10 (koja je
obavezna i u našoj zemlji), problem sa kockanjem svrstan je u poglavlje
"Poremećaji navika i kontrole impulsa“, pod nazivom patološko kockanje
(F63.0). U istoj dijagnostičkoj kategoriji i pod istim imenom ovaj
poremećaj vođen je i u američkoj klasifikaciji DSM, sve do 2013. godine
kada je napravljen revolucionarni pomak i ovaj poremećaj u DSM-V
postaje prva bihejvioralna bolest zavisnosti pod imenom zavisnost od
kockanja.
Istorijat kockanja
Istorijat kockanja seže u pradavna vremena. Kockanje među ljudima je prisutno oduvek, a arheološki nalazi ukazuju da je većina starih kultura upražnjavalo kockanje u nekom od primitivnijih oblika. Pećinski crteži sa prikazom kockanja potvrđuju da je i ”pećinski čovek” bio ”kockar”, i nude još jedan dokaz o kockanju, kao “ljudskom pratiocu”, od pamtiveka. Počeci kockanja u praistorijsko doba uglavnom su vezani za verske obrede u primitivnim društvima. Ti rituali imali su svrhu proricanja budućnosti ili objašnjavanja onoga što je bilo ”neshvatljivo”. ”Kockanje” kao ritual, u početku je predstavljao relativno jednostavan proces i sastojao se od bacanja malog predmeta kao što su mala kost, kamen, orasi... S vremenom taj proces je postajao složeniji. Sledeći korak u evoluciji ovih rituala uključivao je prinošenje žrtve, kako bi umilostivili bogove da im pomognu u ratu, pošalju kišu u sušnom periodu, itd.
”Kockanje” se tokom vremena otrglo iz okrilja verskih obreda u posebnu aktivnost, koja je pomagala u procesu donošenja odluka, a krucijalni korak u evoluciji ka ”igri na sreću”, desio se kada su ljudi odlučili da se kockaju sa svojim ulozima samo za zabavu, uz materijalnu korist.
Male kosti, kao što su članci, postali su direktni prethodnici savremenih kockica. Kost ima nepravilan, nesimetričan oblik i poseduje četiri velike strane i manje-više zaobljena dva kraja. Nakon što se baci, kost će se zaustaviti na jednoj od svoje četiri velike strane koje pokazuju ishod bacanja.
Pronađeni su opisi kockanja u spisima iz stare Kine koji datiraju iz oko 2300. godine pre naše ere. U Egiptu je pronađen par kockica od slonovače, nastale oko 1500. godine pre naše ere.
Drevne egipatske grobove krase skulpturalni reljefi koji prikazuju scene relativno zastupljenog kockanja. Sačuvani hijeroglifski zapisi iz perioda starih dinastija pokazuju da su postojali zakoni protiv kockanja i to oko 3000-4000 godina pne. To znači da je do tog vremena kockanje već postalo značajan deo egipatskog života. Keopsova piramida u Gizi kod Kaira krije mitsko objašnjenje današnje godine od 365 dana. Naime, Tot - bog mudrosti, kockavši se sa mesecom osvojio je pet novih dana, koje je dodao egipatskom kalendaru od 360 dana.
Stanovnici drevne Indije, Grčke i Rima takođe su praktikovali neki oblik kockanja. Mitovi antičke grčke opisuju kako su Zevs, Had i Po¬se¬¬j¬don podelili univerzum na nebo, pakao i more tako što su bacali kockice.
Arhitektonski reljefi koji datiraju iz 4. veka pre Hrista prikazuju scene kockanja čiji su akteri muškarci i žene (prikazani kako bacaju kockice). Najpoznatije delo koje se odnosi na kockanje prikazuje grčke junake Ajaksa i Ahila koji igraju kockice tokom Trojanskog rata. Inače, Grci su smatrali da je mitološki heroj Palamedes stvorio igre na sreću kako bi zabavio grčke trupe tokom Trojanskog rata.
I drevni narodi Južne Amerike, Asteci i Maje, ali i Polinežani, Eskimi i afrički podsaharski narodi, igrali su od davnina igre slične kockanju raznim predmetima, od koštica voća do delova kostiju.
Kockanje sa kockicama bilo je veoma popularano u Persiji, koja je pokrivala teritoriju današnjeg Irana. Grčki istoričar i biograf Plutarh ispričao je priču o igri sa kockicama između kralja Artakserksa i njegove majke Parisatis. Neposredno pred igru kralj je naredio jednom od svojih sluga da odrubi glavu njegovom mlađem bratu Sajrusu koji je pokušao pučem da zgrabi vlast, ali je bio poražen. Parisatis je želela da osveti Sajrusa. Ponudila je Artakserksu da igraju igru kockicama. Izgubila je namerno da primami kralja da podigne ulog. Ulog je uključivao slugu koji je posekao Sajrusa. Majka je nadigrala svog sina, kralja, i tako se osvetila tom slugi koji je posekao njenog drugog sina.
Legenda kaže da je Julije Cezar odlučio da pređe Rubikon tek pošto je “bacio kocku”. U rimskom carstvu kockali su skoro svi, od plemića do građana, pa čak su i robovi voleli da kockaju.
Rimiski car Avgust imao je čak i zakone protiv kockanja. Kockanje je zvanično bilo dozvoljeno nedelju dana dok je trajao festival u čast boga Saturna. Ako bi rimljani bili uhvaćeni da kockaju van dana festivala bili su strogo kažnjavani. U stvari, veruje se da je i sam Imperator Avgust bio zavisnik od kockanja.
Kasniji rimski carevi su dozvoljavali kockanje. Čak je Kaligula o važnim stvarima razgovarao za kockarskim stolom. Arheolozi su otkrili veliki broj kockica i stolova za kockanje u ruševinama Pompeje (antički grad koji se nalazio na jugu apeninskog poluostrva, a koji je potpuno uništila erupcija vulkana Vezuv – navodno „božija kazna“ zbog razvrata i nemorala koji je vladao u tom gradu).
Kockanje je ponekad imalo veliku ulogu i u kreiranju budućnosti nekog naroda. Poznata je priča kada su se, oko 1.000. godine nove ere, kralj Olaf Norveški i kralj Olaf Švedski sastali da odluče ko od njih polaže pravo nad relativno izolovanim okrugom Hising. Budući da se spor nije mogao rešiti diplomatskim putem, kraljevi su se složili da se baca par kockica. Norveška je dobila teritoriju, i dva kralja, navodno, su se razišla u dobrim odnosima.
Inače, u srednjevekovnoj Evropi igre sa kockicama bile su veoma popularne, a evidentno i problem u pojedinim državama. Tako je 1190. kralj Ričard Lavlje Srce, koji je vodio Treći krstaški rat, izdao naređenja kojima se ograničavaju igre kockanja među vojnicima.
Do 15. veka popularnost kockica je smanjena. Igranje karata zamenilo je kockice kao najpopularniji način za kockanje. Igranje karata je preneto u Evropu iz Azije i arapskog sveta sredinom 14. veka, a 100 godina kasnije karte su se „odomaćile“ širom Evrope. Smatra se da su simbolične „svete strelice” koje su se koristile za proricanje sudbine oko 6. veka naše ere u Koreji bile preteča savremenih karata. Kasnije su ove kartice modifikovane od strane Kineza, i u nama poznatoj formi zatim proširile celim svetom.
U Kini, kockanje je pomno pratilo razvoj kineskog društva. Kockanje postaje sastavni deo kineskog društvenog života oko 1000. godina pne.
U istorijskim spisima pominje se da je kockanje bilo toliko popularno u srednjem veku da su neke zemlje zabranjivale svojim vojnicima da učestvuju u igrama, jer ih je kockanje sprečavalo da valjano obavljaju svoje dužnosti. Kralj Engleske Henri VIII (1491 – 1547), zabranio je kockanje kada je utvrdio da su njegovi vojnici posvetili više vremena kockanju nego svojim vojnim obavezama. Kockanje se raširilo Engleskom za vreme vladavine Čarsla II, koji je bio poznat kao „veseli vladar“ zbog svoje sklonosti ka uzbuđenjima i uživanju, a bio je poznat i kao pasionirani kockar.
Opklade su “izmišljene” u Francuskoj 1860. godine odakle su se raširile u Veliku Britaniju i ostale evropske zemlje, Australiju i SAD. Najpoznatije su opklade u vezi konjskih trka, potom u automobilističkim i moto trkama, trkama pasa, a od borbi najpopularnije su borbe bikova, pasa, ali i ljudi.
Jedna verzija istorije ruleta, što na francuskom jeziku znači “mali točak”, govori da ga je konstruisao matematičar Blez Paskal 1655., a druga da su ga izmislili Kinezi, a da je u Evropu stigao preko dominikanskih kaluđera.
Ono što je sigurno to je da su savremenu varijantu ruleta napravili Frans i Luj Blan. Legenda kaže da su dva brata prodala svoju dušu đavolu u zamenu za tajnu igre, zbog čega zbir svih brojeva na ruletu iznosti 666.
Evropljani su kocku sa sobom preneli i u „Novi svet” gde je doživela pravi bum. U istoriji kockanja u Sjedinjenim Američkim Državama spominju se tri talasa. Prvi talas je počeo tokom kolonijalnog perioda i trajao sve do sredine XIX veka. Drugi talas je započeo na kraju građanskog rata i trajao je sve do početka 20. veka. Poslednji talas je počeo tokom „velike depresije”, i još uvek traje.